Većina nas poznaje mit o Sizifu: čovjek osuđen da gura kamenu gromadu uz strminu da bi je postavio na vrh – ipak, kada bi se napokon približio vrhu, kamen bi se sunovratio u podnožje brda. I Sizif je počinjao opet… iznova i iznova…
Za neke ljude, proces medicinski potpomognute oplodnje sliči Sizifovom naporu: samo što kamena gromada koju guraju je briga, neizvjesnost, finansijski teret, izloženo srce i skupljanje hiljadu komadića istog kada sa druge strane telefonske linije čuju riječi: “Nažalost, proces nije uspio.”. Time se vrate na podnožje Sizifovog brda, i odvaže se opet gurati tu gromadu… još jednom, dva puta.. zadivljujući broj puta.
Naš put je trajao 1107 dana. Hiljade kilometara. 213 injekcija.
Sa 29 godina, boravištem u zemlji koja je svjetska referenca uspješnosti reproduktivne medicine, krenuli smo u prvi ciklus, puni samopouzdanja – kako mi, tako i ljekari, obzirom na nedostatak značajnih patologija. Samopouzdanje je dodatno bilo ojačano činjenicom da smo raspolagali sa dva “knjiški savršena” petodnevna embriona. Ipak, prvi transfer, umjesto radosti je donio neopisivo razočarenje – bez objašnjenja, jednostavno, nije uspio. Drugi transfer je rezultirao biohemijskom trudnoċom.
Pomalo uzdrmanog duha, ali i dalje jako optimistični upustili smo se u drugi ciklus. Neuspjeh. Čitanje kliničkih studija i insistiranje da napravimo dodatne analize. Gomila testova. Sve savršeno. Treći ciklus. Neuspjeh. Gomila testova. Sve savršeno. Četvrti ciklus. Neuspjeh.
Od inicijalnog optimizma nije ostalo mnogo. Nije ni pomoglo osjećati se da niste ništa drugo do “E9J” (kod pod kojim bi nas prozivali u čekaonici). Niti to što ljekari nisu pokazivali interes za prevrnuti pokoji kamen osim protokolarnog puta, da dokuče zašto.
Sasvim slučajno mama je pogledala TV program koji je podjelio nevjerovatne priče o uspješnosti tima Bona Dea. Bez ikakvih očekivanja, čak sa razumljivom dozom skepticizma, zakazala sam razgovor. I izašla sa prvih konsultacija sa latentnim optimizom – osim nevjerovatno ljudskog pristupa cijelog tima, doktor Ali je vec u prvih 20 minuta primijetio potencijalne omaške i predložio potpuno drugačiji protokol. Tako smo počeli i koordinirali peti ciklus, sa 2.600 km distance.
Svaki korak koji napravite u procesu medicinski potpomognute oplodnje je izazov za limbički sistem: kada čekate dnevnu informaciju o razvijanju embria izgleda kao da tijelo zaboravi svoju osnovnu funkciju – disanje. Tim Bona Dea-e je svojski se trudio da što prije prodišem, uvijek brzim odgovorima. Dobili smo opet dva embriona, koji su ovaj put ostali zaledjeni nekih 10 mjeseci (po uzoru na Van Dama, Univerzalni vojnici u nastajanju 🙂 ) – što zbog privatnih obaveza, što zbog adekvatne pripreme za transfer.
Dan transfera je stigao, i iako sam u salu ušla sama, tople riječi sestara, podrška doktorice Nursen, i osmijeh doktora Alija je učinio da se osjećam sve osim sama.
Tih 10 mjeseci su pažljivo se brinuli o embrionima, i kao prava porodica, pružili podršku na taj važan dan. I zaista, pokazali su da njihova lema “Niste sami” – nisu samo marketinške riječi.
U toku nevjerovatno dugih 11 dana do betaHCG testa (test na trudnoću), tim je stručno monitorirao sve parametre. Tog 09. 12. troznamenkastim brojem betaHCG, tim Bona Dea-e je upisao još jedno čudo. Isto nam se pridružilo na ovoj strani svijeta jedne augustovske zore.
I time je Sizifov kamen odguran i postavljen na vrh planine.
Neizrecivu zahvalnost za znanje i ljudskost dugujemo čitavom timu. Hvala.
Azra
